Za književnost modeme Evrope epska junačka pjesma, dvorski roman i lirska pjesma trubadura predstavljaju tri ključna izvora inspiracije, stvaralačkog potencijala i stila. U oblasti naše domaće romanistike lirsko pjesništvo trubadura ostaje zanemareno, tj. njegovi najznačajniji i najzanimljiviji vidovi nisu još ni do danas sustavno prikazivani u našoj stručnoj literaturi, nekmoli problemski razrađivani. Kao pojava i kao sadržaj, pjesnička umjetnost trubadura poticat će uvijek iznova istraživačku radoznalost i zanimanje svakog tko se bavi srednjovjekovnom francuskom književnošću i njezinim jezikom. Ovaj članak izlazi prvenstveno iz želje da u domaćoj romanističkoj stvarnosti iniciramo proučavanje provansalskog jezika i književnosti te predstavlja skicu osnovnih problema trubadurske poezije. Ograničenost prostora kojim za tako široku, složenu građu raspolažemo, nalaže nam da predmet našeg zanimanja reduciramo na njegove najopćenitije vidove koji u teoretskim raspravama i polemikama svjetskih romanista obilježavaju još i danas pitanja bez određenog, pouzdanog odgovora. Ako pođemo ođ trubadurskog pjesništva kao od pojave i od sadržaja spontano se nameće problem njegova podrijetla s jedne, te problem pristupa njegovoj sadržajnoj građi s dmge strane. Postanak provansalske lirike ostao je sve do danas predmet različitih hipoteza. Jean de Nostredame jedan je od prvih koji je u djelu Vies des plus célèbres et anciens poètes provensaux (1575) pokušao kolijevku trubadurske lirike naći u Provansi. U posljednjih sto pedeset godina pojavljuju se pristaše različitih koncepcija i teorija. Izdvojili bismo tri karakteristične teze: pučku ili folklornu, arapsku i latinsku tezu.
