Uza sam naslov svoje rasprave »O romanesknom« A. Thibaudet priključuje podužu bilješku, nudeći u njoj svoj napis kao poticaj za diskusiju koja bi rezultirala određivanjem pojma romanesque. No, umjesto nekog uzorka, on daje samo bitnije odrednice buduće definicije. Po njemu, radi se o osjećaju vrijednu pažnje ne samo kao derivatu nego i kao činiocu romana. A roman se, posebice onaj stariji, noseći poruku o težnji prema savršenom i nedostižnom, neizostavno odvaja od stvarnog i mogućega kako u dogodovnom, tako i u psihološkom pogledu. Zato, radilo se o likovima, opisima ili situacijama (a, gledano kroz te funkcije, i o samom jeziku) - hiperbola i superlativ su parametri. Usporedno s produkcijom romana-hiperbole postoji i svijest o njegovoj neodrživosti. »Don Quijote« je, vjerujemo to i bez njegovih posljednjih redaka, trebao biti kritikom pretjeranosti romanesknog u epskom stvaralaštvu.
