U stručnoj literaturi o našem književnom akcentu u više navrata je naglašeno da još nema uvjeta za konačnu kodifikaciju ortoepskog standarda i da se problem kodifikacije književnog akcenta može smatrati otvorenim. U svakom slučaju, savlađivanje književnog akcenta suočava se s ozbiljnim poteškoćama na cijelom području hrvatskosrpskog jezika. Mišljenje da na tom području nema u akcentu strukturalnih razlika traži argumentaciju takvih iznalaženja na planu dvovarijantnosti. Međutim, šarolika dijalekatska slika i nejednak kulturni kontinuitet i tip kulture markiraju jezično izražavanje. Zbog toga mislim da se u hrvatskosrpskom jeziku moraju zapažati i proučavati zonalna svojstva književnog akcenta. Potpuno novoštokavsko prilagođavanje akcenta u sistemski relevantnom vidu i bogatom vokabularu u nadgradnji ocrtava se kao zona štokavske Dalmacije, a očituje se u mijenjanju i mjesta i intonacije (a ne samo intonacije) silaznog akcenta (vio-linistkinja : violinistkinja ~ violinistkinja). Naš akcenat, promatran sinkronijski, a upotrebljavan prema zonalnim svojstvima, može se promatrati i kao stupanj prilagođenosti u odnosu na ishodišni akcenat, ali ne i u odnosu na drugačiji način prilagođavanja. Na drugom mjestu zadržao sam se na tom procesu shvaćajući ga kao stilističko pitanje.
