Ukoliko je zadatak filozofije opravdanje oslobodilačkog značaja uma, a da se ne poveća rizik njegove samonegacije, prijeko je potrebno određenje granice uma u svim njegovim aspektima. Tema toga zadatka jesu dvije pretpostavke. Prvu tvori radikalna emancipacija od romantičkog razumijevanja slobode kao utemeljitelja uma i ergona neuvjetovanosti. Ona će biti radikalna ako se redefiniraju tradicionalna i novovjeka određenja egzistencijalkategorija (egzistencija-proizvodnja, projekt-pralksa, neuvjetovanost-mogućnost). Drugu pretpostavku sačinjava funkcionalno ekspliciranje uma kojim se on afirmira u svojem dvostrukom, oslobodilačkom, ali i disciplinirajućem smislu. Suprotni, suptancijalni tretman uma ne može problem »negativnog« inkorporirati na adekvatan način, pa je neminovna posljedica ekstrapoliranje problema granice uma.
