U svome radu objavljenom prije nekoliko godina u Ivšićevu zborniku pod naslovom "O logičkom akcentu riječi u srpskohrvatskom" nastojao sam pokazati kako se tzv. logički akcenat, vrsta accenta d’insistance, kojega je djelovanje na području rečenice opće poznata stvar, očituje u nas i na području riječi ako se ova da analizirati kao složen znak ili sintagma svoje vrsteč Tamo je bilo govora o našim imenskim složenicama domaćega podrijetla kojima je prvi dio ili, kakav prefiks puna značenja ili također kakav imenski element, a nastaju najčešće prema stranim uzorima. Naši rječnici postupaju s akcentom takvih riječi dosta slobodno i više ili manje različito. To biva stoga što se on koleba između postojećih fonetičkih modela i logičkoga pritiska, već prema tome da li se složenica osjeća kao leksička cjelina ili se kao takva analizira sintagmatski, na osnovi tzv. »asocijativnih nizova« riječi.
