Posljednji hrvatski pisac ikavac prvi je izložio četveroakcenatski sustav našega jezika. Šime Starčević učinio je to u gramatici koja je izišla pod naslovom Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevieha xupnika od Novoga u Lici, u Tarstu 1812. (Slovima Gaspara Weis), mal. 8°, str. 126. Gramatika je pisana Starčevičevim pravopisom (cs=č, x=ž, sh=š, eh, tj=ć, dj, gj=đ) uz načelo da je »izvan toga razložitije pisati jednim nego dvama slovima«. Starčević ima u gramatici šest padeža (Kašić, Mikalja, Della Bella i Reljković, S-evi prethodnici, ne poznaju lokativa, nego genitiv s prijedlogom od uzimaju za abla- tiv). Gramatika je pisana ikavsko-štokavskim dijalektom, kojem je pisac ostao vjeran do kraja života. Ipak, u njoj je upotrebljavao i oblike kojih nema u živom govoru, kao impfkt Ijubiahomo, glag. imenice od svršenoga glagola kao sagrađen je itd., a dalje će se pokazati da je postavljao i pojedina pravila o akcentu svjesno odstupajući od svoga govora. S obzirom na to i na vidljivo oslanjanje na književnu tradiciju, Starčevićeva Ričoslovica može se smatrali, za razliku od nekih kasnijih gramatika, gramatikom književnog jezika, a ne gramatikom jednoga dijalekta. Starčević spominje djela Reljkovića, Appendinija, Della Belle, Stulića i dr. Ali koja je filološka djela poznavao, kao i drugim pitanjima, koja zaslužuju ozbiljnu pažnju, neću se ovdje baviti: ograničit ću se na njegov akcenat.
