Uoči modeme veliki je francuski pjesnik, bohem i pustolov Francois Villon bio u nas praktički nepoznat. Ta nas činjenica sama po sebi ne smije začuditi. Villon, danas općenito smatran jednim od najvećih lirskih talenata svijeta, a po mnogima i prvim modernim pjesnikom evropske literature, bio je u to doba i u svojoj domovini poznat samo uskom krugu odabranih. Pošto mu se u 60-tim godinama XV stoljeća, dakle prije otprilike pol milenija, zameo svaki trag na prašnjavim drumovima Francuske, on zapravo još dugo živi u Parizu, iako ne više kao njegov stanovnik, već kao njegov pjesnik. Njegova poezija, čuvana isprva samo u sjećanju i u prijepisima njegovih sugrađana, doživljuje 1489. svoje prvo izdanje, da u rasponu od pedesetak godina bude još najmanje tridesetak puta preizdana, a sam pjesnik proglašen u predgovoru jednoga za ono doba kritičkog izdanja »meilleur poete parisien qui se trouve«. No s definitivnom afirmacijom renesanse, Villon pada u zaborav čak i iu svom rodnom gradu, što ga je on na tako genijalan način opjevao, a iz te ga zaboravi neće izvući ni ponovno izdanje njegovih pjesama 1723.
