Hrvatska književna kritika i prijevođna književnost počela se zanimati za Dostojevskoga osamdesetih godina prošloga stoljeća, otprilike u isto vrijeme kad je on postao predmetom veće pažnje u zapadnoevropskim zemljama. Za razdoblja moderne on ne zauzima onako vidno mjesto u hrvatskoj književnosti kao neki drugi ruski ili evropski pisci, ali njegova prisutnost, pogotovu posrednim putem, preko evropskih modernista na koje je Dostojevski utjecao, a koji su djelovali na idejno-estetsku i književno-teoretsku bazu i orijentaciju hrvatske moderne, ne može se sasvim negirati. Hrvatska je moderna, iako je težila otkrivanju unutrašnjih svjetova čovjekova bića, u mnogome zanemarila psihoanalitičku umjetnost Dostojevskoga, ali je zato pripremila pogodno tlo za brz razvoj njegova kulta kod većega dijela naših literata tokom nekoliko narednih godina, u vrijeme Prvoga svjetskog rata, ili tačnije, u drugoj polovici drugoga decenija našega stoljeća; do 1921. godine, koja označuje kraj Donadinijeve književne aktivnosti i u kojoj se navršila 40-godišnjica smrti Dostojevskoga, na hrvatsokosrpski jezik bila su prevedena sva važnija djela pisca poniženih i uvrijeđenih i filozofa bezgraničnoga milosrđa.
