Povijest talijanske književnosti bila bi osiromašena kada bi se iz njezine umjetničke baštine isključila ostvarenja pisana dijalektom, a talijanski teatar bio bi lišen nekih kapitalnih djela koja su pronijela njegov glas u svijet. Zbog uvriježenih tradicionalnih mišljenja, još je uvijek potrebno dokazivati da je dijalekt već u renesansno doba predstavljao, između ostalog, neku vrstu stilističkog izibora i da se osobito u Veneciji, uz neliterarno dijalektalno stvaralaštvo, uspješno razvila cijela jedna književnost na mletačkom narječju s umjetničkim pretenzijama. Pošto je stvorila uvjete za procvat individualnih vizija umjetnosti i dala poticaja stvaralačkom radu, Renesansa je pokrenula i prve ozbiljne rasprave o jeziku i o poetici. Bio je to znak da se inventivni duh ogledao na širokom kreativnom planu, uključivši dramaturški. Ovaj je rad usmjeren na identificiranje i analizu teatralnih djela, estetski vrijednih, u kojima su autori odmjerili svoje vlastite sposobnosti izazivanja smijeha s pomoću heterogenih izražajnih sredstava, među kojima prednjače lokalna narječja, a koja su raskrila obzorja talijanskom teatru i ukazala na njegove perspektive.
