Tri razdoblja u razvitku naše dijalektologije

Sažetak

Znanost o jeziku jedna je od najstarijih znanosti. Svaki od civiliziranih središta Staroga vijeka stvorilo je onakvu znanost o jeziku, kakva mu je trebala, — stara Kina i Egipat zbog osobitih odnosa između jezika i svojih ideografskih pisama, Mezopotamija kako bi osigurala semitskim nasljednicima Sumerana upotrebu i točno razumijevanje sumerskoga jezika, krajevi oko Male Azije, gdje je bilo mnogo jezika, trebali su u prvom redu neku vrstu rječnika. Samo su se Helada i stara Indija uzdigle u proučavanju jezika tako što su razvile ozbiljan gramatički studij, uvjetovan doduše filološkim potrebama, ali osnovan na filozofskim shvaćanjima svoga doba. Latinska, a također i židovska, arapska i ostale orijentalne filologije samo su derivati grčke jezične znanosti, više ili manje izravni, pa tako i perzijska filologija, iako joj korijeni sežu u Mezopotamiju. Opća je dakle značajka antičke i ranosrednjovjekovne jezične znanosti da obrađuje samo pisane idiome, na govorni se jezik obazire samo ako daje pravila književnog izgovora. Dijalekt je dakle nepoznat kao predmet naučnog zanimanja, čak se i grčki dijalekti obrađuju samo filološki. To sve vrijedi i za zametke slavenske filologije, kojoj treba da tražimo početak još u ćirilometodsko doba. Postepeni razvoj pismenosti na narodnim jezicima u Srednjem i Novom vijeku nije ništa promijenio u odnosu na dijalekte. Svaki idiom, bio on po lingvističkim kriterijima jezik ili dijalekt, počinje se proučavati tek pošto se počne redovno pisati, a samo je proučavanje potpuno u klasičnim obrascima. Svaki se ostali interes svodi na primarne praktične potrebe misionara i raznih putnika i trgovaca. Dijalekti ne postaju punopravan objekt znanstvenog interesa čak ni s rađanjem novog tipa filologije (komparativne) i izdvajanjem moderne lingvistike iz nje, što se sve izvršilo koncem XVIII. i u prvoj polovici XIX. stoljeća; sada je doduše znanost, da tako kažem, otkrila da opstoje dijalekti, zato što se pojavila mogućnost, da joj dijalekti posluže kao posve nov izvor podataka. Dijalektologija dakle nastaje kao pomoćna znanost jezičnih znanosti, učenjaci se dijalektima bave usputno, kako bi mogli uspješnije izvršavati svoje redovne znanstvene zadatke. U stvari se u svijetu tek u toku posljednjih sto godina dijalektologija pomalo oblikuje kao samostalna znanstvena disciplina, s vlastitim kadrovima i s vlastitim ciljevima. Ima i drugih jezičnih grana, koje su se u tom istom razdoblju na takav način osamostalile; i sama se lingvistika, bez obzira na uži objekt studija, raspala u cjelini na sinhronu i dijahronu, ali dijalektologija se od svih disciplina razlikuje utoliko, što je sam njezin predmet proučavanja nov. Time je i dijalektologija, iako je — kako smo vidjeli — izrasla iz jedne od najstarijih znanosti, kao znanost sasvim nova pojava, što je izuzetak u skupu društvenih znanosti.