»Veče na Školju« od Alekse Šantića

Sažetak

Prije nego što smo pjesmu pravo i razumjeli, meka nas je zvučnost prenijela na svojim krilima u vrlo lagodno raspoloženje. Postali smo razdragani kao da smo čuli neku lijepu melodiju. Lirski tonovi su se ušunjali u naša osjećanja i zagospodarili cijelim našim unutrašnjim bićem. Kad smo pjesmu čitali, naš se jezik nije ni jedanput zapleo u govoru. Ni na najmanje prepreke nije nailazio. Zvučni suglasnici-podupirači ispred ili iza samoglasnika, koje Francuzi nazivaju: »consonnes d’appui«, a Nijemci »Stütze 'des Vokals«, u riječima: mrak-zrak; plava-spava; crne-trne; zvono-bono; bliže-stiže i t. d., — izgubili su, u društvu samoglasnika, i ono malo svoje tvrdoće i izmamili iz stiha veliku melodiju. Sve se, tako reći, u pjesmi izgubilo zbog mekote zvuka.