zagonetka, dječje pjesništvo, jezik, igra, suvremenost
Sažetak
U radu se pozornost usmjerava na stihovanu zagonetku kao posebnu pjesničku vrstu, koja je u dvadesetom stoljeću zaokupljala pažnju istraživača (Jolles, Crnković, Kekez, Valand). Najprije se govori o njenim karakteristikama, a potom o tradiciji pojavljivanja tijekom povijesti hrvatske dječje književnosti, s komparatističkog gledišta u odnosu na stvaralaštvo nekolicine hrvatskih pjesnika (Vitez, Halovanić, Luketa, Videk i dr.). Središnji dio rada posvećen je zagonetkama Aljoše Vukovića, hrvatskoga pjesnika, koji se oslanja na tradiciju i djelo dosadašnjih pisaca za djecu, preuzimajući različitost pristupa u težini odgonetanja od svojih prethodnika, ali značajno šireći dosege vrste u motivskom, jezičnom i sadržajnom pogledu. Na nekolicini primjera argumentira se izražajni habitus Vukovićevih zagonetki. Autorice ga pozicioniraju u središte suvremene pjesničke produkcije, a vlastite analize potkrepljuju i citatima iz radova eminentnih književnih kritičara o Vukovićevu djelu.
