Usmenoknjiževna građa iz Lovinca i okolice u zbirkama Instituta za etnologiju i folkloristiku

Sažetak

Maja Bošković-Stulli, Nikola Bonifačić Rožin, Ivan Ivančan i Stjepan Stepanov, tadašnji suradnici Instituta za narodnu umjetnost (poslije Institut za etnologiju i folkloristiku), terenski su istraživali u Lovincu i okolici 1955. i dijelom 1956. godine. Svatko je ponajprije istraživao svoju užu temu, ali, kako se to tada radilo, zabilježio je i sve što je pripadalo širim etnološkim i folklorističkim temama. Stoga predaje, vjerovanja, bajke, molitvice, zagovore, lirske i epske pjesme nalazimo u nejednakim razmjerima u svim zbirkama. To su bila vrlo rana sustavna terenska istraživanja, njihova je metodologija bila tek u povojima, mahom se zapisivalo sve što je tko našao. Često su se bez kritičkoga odmaka i kasnije provjere uzimali i amaterski zapisi domaćih ljudi, ponajprije učitelja. Ta su istraživanja danas iznimno važna zbog obilja građe koja je skupljena unatoč tome što nedostaju potpuni podatci o izvedbama, slušateljima, kontekstu, rasprostranjenosti, popularnosti pojedinih pjevača/pripovjedača, o ljudskim sudbinama. Usmenoknjiževna građa prikazuje se iz različitih istraživačkih fokusa pojedinih istraživača/zapisivača (predaje, vjerovanja, molitvice, zaklinjanja, basme, pjesme).