Radom je obuhvaćeno istraživanje arhivske građe nekadašnje Kraljevske zemaljske muške obrtne škole u razdoblju od 1882. do 1929. provedeno u Državnom arhivu u Zagrebu u sklopu kojega su otkrivena imena više od pedeset ličkih pitomaca koji su pohađali tu školu. U tekstu se interpretira dokumentacija o radu ustanove kao i pedagoška dokumentacija (Dnevnici, Imenici, Svjedodžbe) te službeni Izvještaji škole, u kojima se ne navode samo imena učenika već se bilježe i detalji iz vremena njihova školovanja i okolnosti u kojima su se neki od njih nalazili. Metodom sinteze obrađeni su mnogobrojni podatci i istaknute su važne činjenice o školovanju ličkog đaka u Zagrebu. Prikazan je i razvoj obrtnih odnosno šegrtskih škola u Lici krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Opisan je sustav školovanja na Obrtnoj školi u Zagrebu kao i život učenika smještenih u internatu škole. Radom je dan doprinos i poticaj istraživanju povijesti obrtnika na području Like.

Lika povijesno nosi reputaciju prostora obilježenog siromaštvom i neugodnim vremenskim uvjetima. Ovaj rad analizira sve faktore koji su gurali društvo Srednje Like preko granice gladi. Niske temperature i obilne padaline (posebice snijeg) zimi te dugi periodi suše ljeti u prošlim su vremenima poljoprivredu činili nezahvalnom, pogotovo u okviru ekonomije temeljene na preživljavanju iz godine u godinu kakva je dominirala u 18. i 19. stoljeću. U korelaciji s lošom kvalitetom tla i širokim spektrom demografskih, ekonomskih i društvenih faktora, svi navedeni čimbenici doprinijeli su gladi u Srednjoj Lici u navedenom razdoblju. Državna politika i specifična struktura Vojne krajine također su ograničavali razvoj Like. Stanovništvo Like ipak je uspješno iskorištavalo neke svoje kvalitete kako bi preživjelo periode gladi te je pokazalo i mogućnost adaptacije kako bi se prevenirale gladi u godinama koje su bile pred njima. Fokusiranje na stočni fond, razvoj zadruga i implementaciju krumpira kao važne poljoprivredne kulture pomogli su u preživljavanju stanovnika Like 18. i 19. stoljeća.

Povijest organiziranog poštanskog prometa u Lici, a tako i u lovinačkom kraju, usko je vezana uz Vojnu krajinu te su poštanski uredi bili smješteni u mjestima koja su odgovarala vojnim potrebama. U radu se predstavljaju rjeđi filatelistički objekti iz poštanske povijesti lovinačkog kraja u 19. stoljeću. Prvi poštanski uredi na lovinačkom području koji su bili korišteni i za vojnu i za civilnu poštu bili su Mali Halan i Sveti Rok, a kako su oba zatvorena do 1894. godine, rijetki pisani tragovi njihovog postojanja pružaju uvid u tadašnje funkcioniranje pošte kao i neke društvene običaje i procese.

Premoštenje rijeke Like u Budaku u Gospiću za domicilno stanovništvo se vremenom pokazalo iznimno bitnim, a za graditelje budućeg mosta velikim izazovom. U ovom tekstu kronološki su prikazane radnje i događaji usko vezane za navedeni most kroz razdoblje od sredine 18. stoljeća, pa do današnjih dana s posebnim osvrtom na njegov neizostavni prometni značaj za Gospić i okolicu. Zbog svog smještaja na administrativnom području sela Budak, lokalno stanovništvo prozvalo ga je Budačkim mostom, a kroz povijest je zajedno s ribničkim, bilajskim, kaluđerovačkim i kosinjskim mostovima činio jedan od ključnih prijelaza preko najveće ličke rijeke Like. Prva saznanja o mostu na ovoj lokaciji vezana su za grafičke izvore odnosno vojne karte iz 18. stoljeća, a od druge polovice 19. stoljeća detaljnija proučavanja moguća su zahvaljujući sačuvanoj pisanoj i slikovnoj građi kao i projektnoj dokumentaciji. Važnost mosta je u najvećoj mjeri u tome što se nalazio na najznačajnijoj prometnici za gospićko okružje kojom se Gospić povezivao u smjeru sjevera te smjeru istoka odnosno graničnog područja s Bosnom kod Petrova Sela. Mostom su bosanski trgovci iz bihaćke doline dopremali neophodne živežne namirnice, uglavnom žitarice i kukuruz i spašavali Ličane od gladi. Iz tog razloga nije se smio dopustiti prekid u prometu, pa je sredinom 19. stoljeća izgrađen kvalitetan i čvrst kameni most, koji je Gospićanima pouzdano služio više od osamdeset godina. Da je most imao kvalitetnu osnovu svjedoče i nosivi elementi tj. temelji koji su se u izvornom obliku sačuvali do današnjih dana i kasnije bili glavni oslonac drugim podignutim mostovima.

U radu se uspostavlja zavičajna poetika jednog od najpoznatijih suvremenih gospićkih pjesnika – Grge Rupčića. Uz biografski i autobiografski kontekst ličkog – rastočkog prostora, životu i djelu Grge Rupčića pristupa se pregledno i analitički, uzimajući u obzir raznolikost autorova književnog (pjesničkog i proznog) te publicističkog opusa. Stilistička analiza Rupčićeve poezije, obilježene emocionalnim i refleksivnim lirskim senzibilitetom, u znaku je prosvjetnog poziva, zavičajnog krajolika i ljudi. Autorov prozni književno-publicistički opus, u kojemu progovara o ličkoj društvenoj i kulturnoj zbilji, kroničarskog je karaktera te satirično-humoristične intonacije. Književno-kritičarski autorov rad usmjeren je književnicima zavičajne provenijencije. Poetski, pjesnički i prozni, esejistički i književnokritički, kao i kroničarski opus Grge Rupčića u znaku je kulturnog, povijesnog, prosvjetnog i književnog imaginarija zavičajnog prostora, a njegova topoanaliza, u znaku poetiziranja zavičaja. Zavičajni kulturirani lirski subjekt, istovjetan autorskom, obilježenom nostalgijom, uspomenama i sjećanjima, u cjelovitom je svom bogatom opusu upisao u voljeni prostor ljudsku vrijednost pretačući njegovu stvarnosnu u poetsko-mitsku dimenziju, ostavljajući neizbrisiv trag u književnom i kulturnom životu Like i Gospića.

Malo je pisaca koji su se pozivali na rodni zavičaj kao što je to činio Branko Ćopić. Iako je o toposu Like prvenstveno saznao iz priča svojih majke i djeda, Ćopić se u intervjuima, pismima pa i samim djelima pozivao na Liku kao prvobitni zavičaj. S tom činjenicom, ovaj rad se kreće u dva pravca: prvi dio analizira Ćopićeve intervjue i pisma u kojima govori o toposu Like kao zavičaju, dok se u drugome dijelu rada donose interpretacije motiva Like u Ćopićevim književnim djelima. Iz svih izvora (i fakcionalnih i fikcionalnih) vidno je da je Lika, i kao geografski i kao motivski pojam, predstavljala habitus vrijednosti koje su značajno determinisale opus jednoga od najvećih pisaca južnoslavenskih književnosti.

Premda je u svim zaštićenim područjima Republike Hrvatske primarna zaštita prirode, promiču se i njezine znanstvene, kulturne, estetske te odgojno-obrazovne vrijednosti. U tu svrhu u zaštićenim područjima organiziraju se odgojno-obrazovni programi namijenjeni prvenstveno školskoj populaciji. U radu su analizirani odgojno-obrazovni programi u zaštićenim područjima na prostoru Like: u Nacionalnim parkovima Plitvička jezera i Sjeverni Velebit, u Parku prirode Velebit i Pećinskom parku Grabovača (Značajni krajobraz Risovac-Grabovača). U navedenim zaštićenim područjima, kroz edukativne programe istaknuta je vrijednost prirodnih osobitosti s posebnim naglaskom na pojedine oblike krškog reljefa, poput špilja, a predstavljaju se posjetiteljima kako bi se upoznali sa značenjem i ulogom očuvanja pojedinih ekosustava. Cilj ovog rada je analizirati odgojno-obrazovne programe koji se provode u zaštićenim područjima i time ukazati na njihovu važnost za školsku populaciju, posebice programe prikladne za učenike u razrednoj nastavi. Izdvojene su i aktivnosti koje se organiziraju u vidu škole u prirodi, terenske nastave, radionica u prirodi i slično.

Sabirni arhivski centar u Novalji započeo je s radom 1. rujna 2009. godine kao sastavnica Državnog arhiva u Zadru. Uz Korčulu, drugi je to sabirni arhivski centar u Republici Hrvatskoj smješten na otoku. Potreba za njegovim osnutkom temeljila se na veličini otoka i broju stvaratelja dokumentarnog i arhivskog gradiva. U članku se opisuje proces njegova osnutka, donose podatci o zgradi u kojoj je smješten, spremišnim kapacitetima, vrsti i strukturi gradiva koje je u njemu pohranjeno te o djelokrugu rada i području nadležnosti.

Tihana Petrović Leš,
Mjesta sjećanja: Sveti Rok i Lovinac
Zagreb, Srednja Europa, 2022.

Joso Vrkljan, Lička pukovnija kroz povijest
Veleučilište Nikola Tesla i Ogranak Matice hrvatske Gospić,
Gospić, 2022.