Željeznodobna i anitčka naselja podno Velebita

Sažetak

Prostor podno planine Velebit, čije se naseljenje arheološki obrađuje za razdoblje željeznog doba i antike, čini se kao oštro odijeljena cjelina koju zatvaraju planinski masiv Velebita i Kvarnerski otoci. Arheološki nalazi i na njima utemeljene spoznaje dokazuju da je taj prostor sastavni dio jadranskog etničkog i kulturnog prostora. Luke podno Velebita i planinski prijevoji bili su prirodni put kojim se od prapovijesti odvijala trgovina i migracije ljudi i kultura. Tijekom željeznog doba na prostoru podno Velebita razvijaju se u blizini mora i na prirodnim uzvišenjima gradska naselja (34). Neka od njih postaju upravna, vjerska i gospodarska središta plemenskih zajednica (civitates) koja već od 4. st. prije Krista spominju pisani izvori. U rimsko doba te civitates postaju žarišta romanizacije za obalni prostor i prekovelebitsku unutrašnjost. Početkom 1. st. poslije Krista kao urbanizirana i romanizirana središta (oppida civium Romanorum) dobivaju u vrijeme careva Augusta i Tiberija municipalni status koji je potvrđen epigrafičkim nalazima. Idući od SZ prema JI to su: Senia (Senj), Lopsica (Sv. Juraj), Ortopla (Slinica), Vegium (Karlobag) i Argyrunlum (Starigrad - Paklenica). Pronađeni arheološki nalazi svjedoče o njihovu prosperitetu i određenom blagostanju njihovih stanovnika od 1. do 4. st. poslije Krista. O njihovoj sudbini tijekom kasne antike i ranoga srednjeg vijeka, kada dolazi do njihove propasti, znade se vrlo malo.