Ideja regionalizma u Iskricama i poslanicama Nikole Tommasea: Prilog o raspravi o ideologiji ilirskog pokreta

Sažetak

Studija analizira Tommaseov spis Iskrice s obzirom na činjenicu da se u raznim izdanjima toga djelcu pojavljuju pojmovi čiji sadržaji se razlikuju, pa čak i suprotstavljaju. Radi se o pojmovima ilirstva, jugoslavenstva, hrvatstva i srpstva. Izmjene do kojih je dolazilo u zdanjima Iskrica mogu bili od koristi današnjim znanstvenim istraživačima ilirskog pokreta u razlikovanju ilirstva od jugoslavenstva. Ponajprije na temelju Iskrica i Spisa starog kaludera raspravlja se o idejama N. Tommasea, nastalim u vrijeme koje je obilježeno ilirskim preporodom i kao refleks na ilirska zbivanja. Tommaseo je bio obrazovan u klasicizmu, na tradiciji antičkog svijeta. Njegova promišljanja prošlosti i projekcije budučnosti vezana su za specifičnost Dalmacije, za talijansku kulturu, za paralelno postojanje "ilirskog", tj. slavenskog (hrvatskog) civilizacijskog dijela pretežno kopnene Dalmacije, te talijanske i mediteranske kulture dalmatinskih gradova, otočnih gradića i uskog pojasa priobalja, koja za Tommasea nije tu import nego milenijsko trajanje, bez direktne neposredne povezanosti s Italijom. Strana rnu je bila srednjoeuropska kulturna atmosfera i pol tičko-upravna struktura preko velebitskog dijela Hrvatske, pa nije smatrao dobrim da se to nametne Dalmaciji. S druge strane priželjkivao je promjene koje bi vodile do modernoga građanskog društva, no nije prihvaćao nužnim da se moderne nacije formiraju u velike centralistički uređene države koje poništavaju dotadašnje posebnosti povijesnih geopolitičkih cjelina. Pokušao je naći ravnotežu između teritorijalnih purtikularnih autonomija formiranih u razvijenom feudalizmu i suvremenog gospodarstvu, slobodnog tržišta i trgovine, ne shvaćajući da su te dvije kategorije stajale u njegovu povijesnom vremenu u opreci, negirajući jednu drugu zbog potrebe koncentracije kapitalu, rutine snage i izgradnje jedinstvenog tržišnog mehanizma. Nije prihvaćao moderno poimanje naroda, kako ga je shvaćao romantizam, tj. formiranje velikih nacionalnih centralističkih država na temelju istog jeziku, jer je znao da bi u narodu koji bi se ujedinio putem jezika kojim govori i puk njegove Dalmacije, nasilno nestale dalmatinske specifičnosti. Uočavao je da bi u spomenutom slučaju bio otvoren put ne samo "pohrvaćenju" onoga području koji je obuhvaćao ilirskim imenom, nego i hegemoniji Srba, odnosno ostvarenju njihovih planova o obnovi Dušanova carstva. Priznavao je povijesnu pripadnost Dalmacije Hrvatskoj, ali je tražio du se to ostvari s uvažavanjem dalmatinske autonomije. Borio se za ostvarenje ideja francuske revolucije, građanskog društva, liberalizma uz protivljenje bonapartizmu.