Suvremeno i zakašnjelo prihvaćanje stilskih, modnih i strukturalnih karakteristika na nadgrobnim stelama u Dalmaciji

Sažetak

Zadatak ove radnje je da utvrdi da li postoje zaostaci u praćenju suvremenih modnih, stilskih i strukturnih karakteristika portreta i forma nadgrobnih spomenika, u odnosu na slična kretanja u velikim centrima produkcije antičkog svijeta. U ovom se radu na pet primjeraka analizira spomenuti proces. Na steli Gaja Utija (sl. 1) sačuvani su likovi muškarca i žene. Dok je uzor za muškarčevu frizuru iz posljednjih decenija 1. st. pr. n. e. (Marko Antonije), ženska je iz kasnoaugustovskog ili ranotiberijevskog doba, pa nije sasvim sigurno kad je izrađena. Na steli Veronija Etora iz Ostrovice (sl. 2) muškarac sliči Vespazijanu, dok je za ženu teže reći jer je marama što pokriva kosu očito autohtoni modni element. U donjem redu su prikazani po svoj prilici sinovi bračnog para. Oni nose frizuru koja podsjeća na Domicijanovu (I. tip). Svi su likovi očito bili izrađeni istovremeno, samo roditelji prate svoj a sinovi pak svoj generacijski izraz. Treća stela (sl. 3) je fragment s likom mlađeg čovjeka u clipeusu. On pokazuje trajanski oblik frizure (tip Mariemont 1250), ali u bjeloočnicama ima izražene šarenice i zjenice, što je stilski element koji se javlja tek od Hadrijana. Međutim ovdje ipak nema retardacije jer se trajanska frizura još neko vrijeme zadržava i u Hadrijanovo doba. Nadgrobni reljef iz Rupotine (sl. 4) prikazuje muškarca s bradom i dužom kosom koji se povodi za likom Antonina Pija, a njegova supruga za frizurom Faustine Minor ili Lucille. Međutim u očnim dupljama nema naznačene šarenice i zjenice. Nedostatak tih elemenata u očima može se tumačiti zadržavanjem klasicističkog modeliranja portreta, iako je takav postupak u doba Antonina Pija već zastario. Konačno peta stela (sl. 5), iz Sinja, nije objavljena. Muškarac ima kratku kosu a žena tzv. Scheitelzopf frizuru (3. st. n. e.). Arhitektonska morfologija stele, međutim, u to je doba već demodirana, jer se takve stele u Dalmaciji javljaju do kraja 1. st. n. e. i postupno nestaju. Razlog njenoj pojavi u zaleđu obalnog pojasa leži po svoj prilici u činjenici što se tamo nisu proširili sarkofazi, koji su već u 2. st. postali dominantan tip monumentalnog nadgrobnog spomenika, pa su se stele većih dimenzija i arhitektonske morfologije tamo zadržale još znatno duže.