Dioklecijanov edikt o maksimalnim cijenama jedan je od najvažnijih dokumenata rimskoga gospodarstva. On je važan i za Dalmaciju. U ovom radu analizira se završni dio dokumenta (35, 1-107) koji govori o cijenama prijevoza robe brodovima. Cijene prijevoza bile su određene po dužini pojedine rute i specifičnostima plovidbe, odnosno vrstama robe. Opći teret (riječ je po svoj prilici o cerealijama) bio je jeftiniji od prijevoza stoke. S druge strane, skuplji je bio prijevoz krupne nego sitne stoke. Razlike se zapažaju u transportu morem, rijekom (uzvodno-nizvodno) i endolagunano (spominje se samo ruta Ravena-Akvileja). U tekstu edikta navodi se ukupno 11 polazišta i 24 odredišta. Polazišta i odredišta zajedno ima 29. Najčešće se spominje dijeceza Oriens (čak 20 puta). Dalmacija se spominje 2 puta, a Salona 3 puta. Ako je po tome suditi, proizlazi da su bile vrlo intenzivne veze Istočnog Jadrana s ostalim dijelovima rimskog svijeta, pogotovo ako se tome pridoda još i Akvileja (4 puta). Zašto se ne spominju mnoge, druge važne polazišne točke i destinacije, nije jasno. Iz analize teksta edikta proizlazi da su cijene logične, ali da ipak ima niz nejasnoća koje su mogle izazivati nesuglasice sa strankama i vlastima. Isto tako u ediktu nisu bile regulirane cijene mnogih važnih artikala (vino, ulje, keramika, staklo, kamen, mramor i dr.). Čini se da je Dioklecijan ponajprije imao potrebu regulirati prijevoz prehrambenih proizvoda. Jesu li ipak neke stvari bile ostavljene slobodnoj pogodbi ili su bile regulirane drugim uredbama, nije poznato. Vjerojatno je bilo i stanovitih fleksibilnosti kad je riječ o podvozu.
