Autorica se osvrće na politički i publicistički rad Supila u razdoblju zadnjeg decenija pred Prvi svjetski rat, pokazujući svu težinu hrvatskog položaja u Austro-Ugarskoj. Supilo je svoj politički angažman usmjerio na afirmaciju hrvatskog prava na državnu cjelovitost i suverenitet. U želji da pred svijetom predstavi Hrvate kao narod visoke kulture, nastojao je da hrvatski umjetnici, slikari i kipari, među kojima i Ivan Meštrović, nastupe zajednički na svjetskoj izložbi u Rimu 1911., organiziranoj u povodu 50. obljetnice ujedinjenja Italije. Taj cilj nije uspio postići kod austrijskih i ugarskih vlasti. Vlast je planirala podijelili hrvatske umjetnike u nekoliko paviljona Austro-Ugarske, slijedeći uz to i princip podjele na austrijski i ugarski dio. Po tom ključu hrvatski bi umjetnici bili izgubljeni među austrijskim, odnosno ugarskim umjetnicima; oni iz Dalmacije bili bi uključeni u "Austrijance", dok bi hrvatski umjetnici iz sjeverne Hrvatske bili "mađarski" umjetnici. Štoviše, hrvatskim je umjetnicima bilo sugerirano da se ne pojavljuju s nacionalnim i rodoljubno hrvatskim temama. Nezadovoljni takvom pozicijom, negatorskom prema iskazivanju vlastite nacionalne pripadnosti, hrvatski su umjetnici zajedno sa Supilom donijeli odluku da u znak demonstracije izlože svoja djela zajedno u paviljonu Srbije. Time su doista izazvali blamažu za Austro-Ugarsku. Kako su hrvatski umjetnici postigli značajan uspjeh (sam Meštrović je dobio čak dvije prve nagrade), to su srpski djelatnici iskoristili prisutnost hrvatskih umjetnika u svom paviljonu predstavivši ih novinarima kao srpske umjetnike. Uzalud je Supilo protestirao kod svjetskih novinara i uputio oštar prosvjed srpskim organizatorima protiv nedopustivog srbiziranja hrvatskih umjetnika.
