Kakva bi trebala biti nastava povijesti u demokratskoj Hrvatskoj?

Abstract

Anketiranjem školske godine 1997./98. utvrđeno je da učenici četvrtog razreda gimnazije imaju nepovoljno mišljenje o nastavi povijesti. Ovo nepovoljno mišljenje ne iznenađuje jer u reformiranoj nastavi povijesti u Hrvatskoj nisu riješena tri osnovna zadatka: interdisciplinarno definiranje odgojnih ciljeva (I), ostvarivanje didaktičkih inovacija (2) i restrukturiranje gradiva na temelju suvremene povijesne znanosti (3). Vijeće Europe poduzima niz mjera za unapređenje nastave povijesti u novoj Europi (održavanje skupova, tiskanje publikacija i dr.) u nastojanju da povijest pridonese većem razumijevanju, toleranciji i povjerenju među pojedincima i narodima. Slijedeći ovakve trendove i uvažavajući hrvatske specifičnosti, nastavu povijesti u Hrvatskoj valja usmjeriti prema znanstvenim rješenjima. Danas se u hrvatskim školama pojavljuju vrlo kvalitetni udžbenici povijesti, ali su oni, poštujući smjernice nastavnog programa, deskriptivistički orijentirani i utemeljeni na đogadajnoj povijesti. Takav pristup onemogućuje stvaralački rad učenika i razvoj njihovih metodoloških vještina. Da bi se unaprijedila nastava povijesti, potrebno je istraživati prediktore uspješnosti učenja, uvoditi u nastavu više didaktičke sustave (programirana i problemska nastava) i otkrivati mogućnosti izmjene stavova učenika prema nastavi i samospoznaji. Osim toga gradivo valja restrukturirati na temelju suvremene povijesne znanosti. Autor članka je proveo didaktičke eksperimente koji su pokazali da je ovakav pristup moguć i da su postignuti rezultati dobri. Autor članka zaključuje da metodika nastave povijesti treba postati sintetska znanost interdisciplinarnog značenja s razvijenom metodologijim, a u transferu znanja značajnu ulogu mora imati povijesna znanost.