Metodika nastave povijesti kao znanost i umijeće

Sažetak

Autor smatra da bi povijesna znanost morala dati snažan poticaj razvoju metodike nastave povijesti, pri čemu bi od velike pomoći mogle biti psihologija i pedagogija. Zadatak je metodike nastave povijesti da jezikom suvremene genetičko-strukturalne povjesne znanosti razvije didaktičku komunikaciju u kojoj bi se prešlo na usvajanje metodoloških vještina. Razvijena nastava povijesti imala bi veliku ulogu u povezivanju predmeta. Složene zadatke nastave povijesti moguće je ostvariti uvođenjem viših didaktičkih sustava (programirana i problemska nastava) i fleksibilne diferencijacije učenika. Tek bi se tako moglo razvijati povijesno mišljenje, koje autor definira kao strukturu specifičnih znanja i intelektualnih sposobnosti. Ta struktura omogućuje spoznaju prošlosti. Autor pokušava strukturirati metodiku nastave povijesti na osnovi povijesne znanosti kao supstratne znanosti i upućuje na potrebu povezivanja suvremene metodike kao sintetske znanosti interdisciplinarnog karaktera s drugim znanostima, i to prvenstveno s poviješću, psihologijom i pedagogijom. Valja ipak, uz sve znanstvene konponente metodike, misliti i na kreativnost nastavnika kao neznanstvenu konponentu metodike. Samo kreativan nastavnik može s uspjehom primjeniti inovacije u nastavi. Autor je, konačno, eksperimentalno dokazao kako se u »konbiniranoj« nastavi (programirana i problemska nastava, vježbe, diferencijacija i i dr.) postižu bolji rezultat te kako se u njoj razvijaju određene sposobnosti koje nisu potpuno vezane uz inteligenciju. Primjenom složenijih statističkih postupaka (analiza kovarijance i faktorska analiza) ukazuje se na mogućnost razvijanja metodologije metodike nastave povijesti.