Još su stari humanisti govorili da je život jedno vječno vježbanje u umiranju. San je smrt dana, a smrt počinak života. Iz smrti izlazimo i u smrt ulazimo kao iz mraka u mrak, iz tajanstvenosti života u sakramentalni misterij. Matoš kaže na jednom mjestu da je smrt pepeo ljubavi, slast naše kratkotrajnosti i toplina ženskog cjelova. Smrt nije tragična zbog nas ili onih koji ostaju već zbog simpatijskih duša što nam ih otima. Mi zapravo umiremo u prijateljima... pa je utoliko i bolnije podsjećanje na one kojih više nema, a čije djelo i riječ još odzvanjaju u nama, u našim duhovnim prostorima. Takav je slučaj i s našom kolegicom - Terezom Ganza Aras.
