Tijekom 15. stoljeća, osobito nakon pada Bosanskog kraljevstva (1463.) Turci su počeli ugrožavati mletački suverenitet u susjednoj Dalmaciji, pomičući granicu Carstva prema uskom pojasu dislrikta dalmatinskih komuna. Suočeni s pustom osvojenom zemljom Hrvatskog kraljevstva na području Dalmatinske zagore, Turci su upotrijebili pravoslavne Vlahe za naseljavanje ovog, strateški važnog ruba Carstva. Štoviše, tijekom 16. stoljeća nastojali su ohrabriti islamizaciju na novoosvojenim područjima kao garanciju za stabilnost područja. Izvori širenja islama uglavnom su bile vojne posade, izbjeglice iz mletačkog dijela i robovi kojima je nakon konverzije na islam podarena sloboda. Premda su Turci nastojali ohrabriti islamizaciju obnavljajući osvojene gradove, njihov suverenitet je počivao na tankim osnovama jer je doseljeno stanovništvo u većini ostalo vjerno pravoslavlju, koje je u Carstvu uživalo posebnu garanciju. Novu politička situacija prisilila je Mlečane i Turke u Dalmaciji na uzajamne odnose koji se kreću od ratova, provala i grabeža pa do svakodnevne trgovačke komunikacije, čestih posjeta, osobnih prijateljstava i ljubavnih odnosa. Pritom je prelaženje političke, vjerske i kulturološke granice poželjnije s turske negoli mletačke strane. Već u drugoj polovici 16. stoljeća pokazala se ekonomska slabost Turskog Carstva. Poljoprivredna kriza na Mediteranu, revolucija cijena i iznad svega stalni ratovi, komercijalizirali su društvo Carstva, uvjetujući timarski sistem socijalno i ekonomski neprikladnim. Inflacija je obezvrijedila regulama davanja seljaštva, što je i u Dalmaciji otvorilo borbu za tržište i povećalo pritisak na seljaštvo. Dugoročno je mletačko-turska trgovina u Dalmaciji stabilizirala političke odnose ali i privukla nemuslimansko stanovništvo dalmatinskog zaleđa u mletačku ekonomsku i političku sferu. Koristeći se protu-turskim raspoloženjem u susjedstvu Republika je u Bečkom ratu (1683.-1699.) konačno ovladala prostorom sve do Dinare.
