Radnja obrađuje Masarykov interes za zbivanja na Slavenskom Jugu Monarhije od zadnjih decenija 19. st. pa do raspada Monarhije. Nastojeći obuzdati širenje njemačke dominacije preko Balkana prema Istoku davao je važnost otporima učvršćenju austrijske moći u Bosni i Hercegovini. Kritizirao je austrijsku upravu u Bosni i Hercegovini što se ne drži vojnog mandata i ne ostavi civilne poslove Porti i turskom zakonodavstvu. Kada je Austro-Ugarska izvršila 1908. aneksiju Bosne i Hercegovine, Masaryk je uložio sav svoj prilično veliki autoritet da uvjeri javnost u nepravdu koja je tim činom nanesena narodu Bosne i Hercegovine, za koji drži daje po nacionalnosti srpski. Založio se da dokaže neistinitost optužnice protiv grupe Srba i Frana Supila na veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. i netočnost optužujućeg pisanja bečkog profesora Friedjunga. Od tada se kod njega učvršćuje srbofilski stav, budući da je u Srbiji i Srbima gledao glavnu snagu otpora širenju germanske dominacije. Njegove simpatije za Srbe tijekom rata poprimaju nekritične tonove i dovode do negiranja važnosti hrvatskog pitanja. Premda su svi emigranti iz Monarhije tijekom rala radili na rušenju Monarhije i na afirmaciji prava "malih naroda" na državnu samostalnost, Masaryk je to pravo indirektno uskratio hrvatskom narodu, jer je - ne bez razloga - procijenio da jugoslavenski narodi Austro-Ugarske mogu izići iz Monarhije jedino vezujući se za Srbiju. On je u hrvatsko-srpskim trvenjima gledao opasnost za realizaciju toga cilja, pa je od slabije strane, hrvatske, tražio da odustane od svojih posebnih zahtjeva.
