Bukovica u srednjem vijeku

Sažetak

Autor prvo opisuje položaj i granice Bukovice prema raznim našim piscima (Zlatović, Maschek, Ardalič itd.) i kako je ucrtana na topografskim kartama. Zatim ukazuje da taj predio nije povijesno uopće obrađen ni u pojedinostima a ni u cjelini, napose u srednjem vijeku. Prelazeći iz staroga u rani srednji vijek pisac govori o Bukovici od 6. st. dalje, tj. u doba vladavine Istočnih Gota, a onda Bizanta i hrvatskih narodnih vladara. Doliče se, na osnovi bizantskih izvora (napose Konstantina VII Porfirogencta), u koju je hrvatsku županiju spadala Bukovica sa svojim mjestima, a koja se od II. polovice 11. st. uklapa u županiju ili komitat Luku, gdje su živjeli i imali svoje posjede pripadnici “plemića 12 hrvatskih plemena" (Kukari, Šubići, Gušići, Mogorevići, Karinjani i Lapčani, Jamomctići, Tugomerići) i ondje se držali svojih “Consuetudines Croacie”. Interesantni su izravni podaci o Bukovici u 12. i 13. st., te kako su preko toga prohujali Tatari. Napose je zorno prikazan “dominium” Pavla Bribirskoga “dominus”-a “Croatorum, pod koji je spadala i Bukovica sa njegovim središtem Bribirom. Opisani su i posjedi knezova Bribirskih u toj Bukovici, tj. Lučkoj županiji, poslije smrti Pavla i kako su ih redom gubili. Autor raspravlja i o nazivu Luke i njenoj podjeli na Donju i Gornju Luku (15. st.), u koju je uključena Bukovica, te koje su bile granice između njih. Ujedno se navodi kako je Gornja Luka pripadala području zvanom Banadego, Banat ili čak “Banovina” (15. i 16. st.). Napose pisac upozorava na značajnu karakteristiku lučkog komilata, a ta je da je imao svoga arhiprezbilera, tj. zamjenika ninskoga biskupa (II. pol. 15. i 16. st.) i ukazuje da su se od 1409. g. oslrovički kaštelani zvali i “comites Luke",koji su od kmetova zadarskog distrikta ubirali i crkvenu desetinu, marturinu i vojšćinu, što su također vrlo važni izvorni podaci za društveno-ekonomske odnose u ovom dijelu Hrvatske. Rad završava prikazom kako su Turci osvojili Karin (1514), Knin (1521) i Skradin (1521), te zauzeli Ostrovicu i Kličevac (1523), a 1527. i Obrovac na Zrmanji, te je time nekadašnja Gornja Luka s dijelom Banadega pala u njihove ruke i otada oni preko pregažene Bukovice nesmetano prolaze i prodiru sve do mora, tj. do Zadra i Šibenika.