Polazeći od poznate činjenice da neolitik Dalmacije karakterizira vrlo skromna razina znanja o pokapanju mrtvih, štovanju pokojnika, te poznavanju običaja i vjerovanju koja su u neolitičkim zajednicama ovoga prostora u svezi s time mogla postojati, autor pokušava objasniti razloge ovoj činjenici. Postavljajući pitanje što u tom kontekstu uopće može značiti potpuna odsutnost neolitičkih nekropola u Dalmaciji, autor odbacuje mogućnost da neolitički žitelji ovoga prostora spram svojih mrtvih nisu imali izgrađen nikakav odnos, ili da su im pažnju poklanjali samo u iznimno rijetkim i vrlo strogo određenim slučajevima, iznoseći mišljenje kako u odsutnosti nekropola upravo i treba prepoznati "ponikli" koja ilustrira specifičnost njihovih duhovnih poimanja o posmrtnoj sudbini umrlih članova zajednice. U tom kontekstu, a kao argument iznesenom mišljenju, najprije je obrađen nalaz iz bloka 64 u Smilčiću koji, prema mišljenju autora i analognim pojavama na većem broju neoliličkih i eneoliličkih nalazišta u Europi, predstavlja primjer parcijalnog i sekundarnog pokapanja, te svojevrsnih restrikcija poduzetih zbog vjerovanja u opčinjenost umrlog i njegovu škodljivost živim srodnicima ili čitavoj zajednici. Imajući u vidu ovaj primjer sekundarnog pokapanja, ali i veći broj parcijalnih nalaza lubanja koje bi također mogle predstavljati primjere primarnog i sekundarnog postupanja s mrtvima, autor je iznio mišljenje kako je u neolitiku Dalmacije običaj izlaganja tijela umrlih mogao imali veće značenje od klasičnog pokapanja polaganjem u zemlju.
