Novi cilj pedagogije i posebno nastave povijesti u Hrvatskoj treba biti utemeljen u hrvatskoj tradiciji koja omogućuje povratak načelu: Spoznaja samog sebe i otkrivanje odgovornosti prema sebi i drugima. Nastava povijesti ne smije biti utemeljena na pragmatičnoj historiografiji koja poziva na nastavak ubijanja, već treba razotkrivati i "mrlje" iz prošlosti svog naroda. Autor smatra da povijesno gradivo valja inovirati uvođenjem svestranih analiza "dugog trajanja" orijentalne despocije u Srbiji, hrvatskih zapadnih modela i patrijarhalnog društva. Duboku spoznaju prošlosti omogućuju samo interdisciplinarne analize utemeljene u suvremenoj genetičko-strukturalnoj povijesti. U didaktičkom eksperimentu autor je dokazao da je moguće u kratkom vremenu proučavanjem "inovirane" strukture povijesnog gradiva značajno utjecati na izmjenu stavova o nastavi povijesti i na povećanje razine znanja studentica koje se pripremaju za učiteljski poziv ili već rade kao učitelji i pohađaju Studij za učitelje. Značajno je da se učenjem novog gradiva povećava i razina samospoznaje. Rezultati postignuti u eksperimentu ukazuju na mogućnost inoviranja visokoškolske nastave u smislu napuštanja uvriježenih mišljenja i predrasuda i ostvarivanja duhovne obnove kojoj teži demokratska Hrvatska.
