Mudrost jedinstva i raskoš rastvaranja (suvremenost povijesne dvoznačnosti u poimanju umjetnosti)

Abstract

Polazeći od činjenice da u određivanju umjetnosti postoji povijesni prijelom koji dijeli dva osnovna poimanja: s jedne strane antikno-srednjovjekovno, a s druge strane poimanje razvijeno nakon XVI, a napose nakon XVIII st. autor postavlja i obrazlaže tezu da između ova dva koncepta postoji bitna razlika te se oni ne mogu izraziti istim sustavom stručnog nazivlja. Takav postupak je ishodište mnogih nesporazuma a osim toga i onemogućava ostvarenje istinskog i plodonosnog povijesnog iskustva. Razlike proizlaze iz bitno drugačijeg strukturiranja odnosa čovjek - priroda (život, kozmos, stvarnost, svijet, cjelina, bitak). Antikno-srednjovjekovni koncept je, u načelu, primarno upućen na cjelovitost, jedinstvo svega postojećeg, izraženo dinamičkim silama (zakonima, pravilima, odnosima) koji ostvaruju to jedinstvo i kvalitativno određuju, kako uključene dijelove tako i njihove odnose. Novovjeki koncept, plošno, statički i količinski, kao izraz dominantno analitičkog postupka, izdvojio je čovjeka i postavio ga nasuprot stvarnosti, uputivši ga na njeno rastvaranje, izdvajanje i »osamostaljivanje« dijelova, a time i na sve uočljivije predviđanje cjeline i dinamike zakonitosti koja ostvaruje cjelinu. Suvremena svijest o »zaboravu Bitka« (Heidegger), o »gubitku središta« (Sedlmayer) kao i sve intenzivnija potraga za novim određenjem oblika kao antičke vrijednosti, otkrivanje ponašanja kao strukture, a percepcije kao totalnog doživljaja (Merleau-Ponty), otvara sve potpunije mogućnosti iskorištavanja povijesnog iskustva u ostvarivanju suvremene funkcionalne sinteze kako umjetnosti u užem, tako i oblikovne kulture u širem smislu.