Peripatetička filosofija prirode u interpretaciji Jurja Dubrovčanina

Abstract

Svoje tumačenje peripatetičke filozofije prirode G. Raguseius nastoji utemeljiti na originalnoj misli Aristotela. U suglasnosti s padovanskim peripatetizmom kasnog 16. i ranog 17. stoljeća tvrdi nezavisnost od teologije na općoj metafizici zasnovane filosofije prirode. Postulirajući univokaciju znanstvenih određenja, te uzevši da propadljivo i vječno ne mogu pripadati istome rodnom pojmu, raspodjeljuje istraživanje kosmosa u dvije znanosti: znanost o prirodi istražuje sublunarnu regiju, a znanost o nebu supralunarnu. Realna interakcija tih dvaju područja postoji, ali njezina zakonitost nam je nepoznata: stoga Raguseius otklanja astrološku i magijsku divinaciju kao i mistiku brojeva. Smatra da supralunarno područje sudjeluje u nastajanju formi sublunarnih tijela: kao jednostavni inteligibilni principi forme diskretno uskaču u materiju u času kad ova vlastitim procesima pripremi za to uvjete. Jezgrom čitave metafizike Raguseius drži princip individuacije. Tumačeći ga u skotističkom duhu, razmatra prvu materiju kao najuniverzalniji i najniži entitet, zatim generičke i specifičke slojeve, i konačno singularna bića, čija individuacija jest najviši domet realnosti.