Napad bajamontijevih autonomaša na splitsku »Narodnu slavjansku čitaonicu«*

Sažetak

U procesu borbe za pohrvaćenje grada i općine Split, »Narodna slavjanska čitaonica« odigrala je veoma značajnu ulogu. Osnovana u jeseni 1862., ona postaje mobilizacijsko središte okupljanja pristaša narodne misli protiv nosilaca preživjelog autonomaškog regionalizma. Grad i općina Split nalaze se pod apsolutnim utjecajem autonomaško-talijanaške elite, na čelu s načelnikom Antonijom Bajamontijem, vještim i sposobnim te sugestivnim administratorom koji od 1860. godine neprekidno upravlja Općinom. Svjesna uloge »Narodne slavjanske čitaonice« i njene mobilizacijske snage, autonomaško vodstvo vrši na nju konstantni pritisak, s ciljem da čitaonicu neutralizira, njeno djelovanje paralizira, a nosioce narodne misli, najsvjesnije i nujborbenije vođe narodnog pokreta u Splitu, eliminira iz daljnje političke borbe. S početka taj se pritisak manifestira verbalnm napadima preko tiska, no uskoro taj verbalni pritisak prerasta u otvoreni fizički teror. U lipnju 1868. g, autonomaško je vodstvo organiziralo demonstracije protiv Čitaonice i narodnjaka trajale puna tri tjedna. Nakon izborne pobjede za pokrajinski Sabor, narodnjačko je vodstvo odlučilo povesti oštriju borbu za pohrvaćenje splitske Općine. U tom cilju trebalo je demaskirati autonomaštvo kao reakcionarnu pnlitičko-ideološku kategoriju, čija je politika skroz suprotna vitalnim interesima naroda i zemlje, U prvom redu trebalo je otkrili slabe točke autonomaškog leadera načelnika Ante Bajamontija, i tako osloboditi mase njegova očaravajućeg utjecaja. Bajamontijevi su se pristaše svom žestinom bijesa bacili na Čitaonicu. Tako su neposredno poslije završenog metinga 21. 1. 1872. u Kazalištu izvršili žestok napad kamenicama i pri tom ranili dvojicu narodnjaka. No, najbjesomučniji napad izvršen je u noći 6. veljače 1872, a kao povod iskorištena je smrt i pogreb autonomaškog prvaka Ginvanizzija. Te je večeri autonomaška gomila Bajamontijevih epigona, napala Čitaonicu, prijeteći paležom i ubojstvima. Razbješnjelu gomilu nije mogla smiriti ni prisutna žandarmerija kao ni gradska policija, pa je tek intervencijom vojske uspostavljeno zatišje. To je bio jedan od najopasnijih pritisaka, ali istodobno bio je to i posljednji bezuspješni pokušaj autonomaštva kao relikta prošlosti, da zaustavi pobjedonosni hod narodne misli, koja će ga uskoro primorati na potpuno povlačenje.