Marxovo shvaćanje znanstvene metode

Sažetak

Marxovo poimanje metode znanosti o društvu koja nije shvaćena pozitivistički, već kao kritička svijest spram činjenica sa stanovišta u njima zatočenih mogućnosti proizlazi iz njegove antropologije, iz njegovog shvaćanja čovjeka kao slobodnog stvaralačkog, teorljsko-praktičkog bića, bića u mogućnosti da bude drugačije, i smisla ljudskog društva i povijesti kao medija moguće aktualizacije tih čovjekovih potencijala. Najopćenitije. Marxovu metodu možemo odrediti kao kritički pristup postojećem nehumanom otuđenom društvu, sa stanovišta mogućeg -ali ne osiguranog- novog, doista ljudskog svijeta budućnosti što ga treba izboriti. Ta kritička metoda koja je u svojoj biti dijalektička, otkrivajući suprotnosti u postojećem, upućuje na mogućnost njihova prevladavanja ozbiljenjem zbiljskih mogućnosti koje zatomljeno prebivaju u svijetu činjenica. U ranijim raspravama o Marxovoj metodi bilo je riječi samo o općim pitanjima dijalektike, a nije se metodologijski i epistemologijski govorilo o konkretnom načinu njegova proučavanja građanskog društva, Tu se može ustvrditi kompleksnost i komplementarnost metodičkih postupaka, što je uvjetovano Marxovim realističkim shvaćanjem društva kao totaliteta. Stoga se Marx u svojim istraživanjima služio različitim, ali povezanim metodama - analitičkom apstrakcijom, sintezom koja suponira analizu (a što je nedovoljno uočeno), empiristički shvaćenom indukcijom i deduktivnim razvijanjem polaznih pretpostavki i postulata. Ina kraju, Marxova metoda, iako kritička i revolucionarna, ne napušta svoju heurističku bit, a to je uvijek i samo istina koja se nikada ne smije instrumentalizlrati, »analizirati« pragmatičkim interesima pojedinaca, grupa, sistema, ideologija itd.