Afirmativni stavovi o dijalogu između kršćana i marksista, a pogotovo njihovi faktični dijaloški susreti, impliciraju pretpostavku o zbiljskoj mogućnosti, zbiljskim temeljima i razlozima takva susreta, i to, valjalo bi naglasiti, susreta na različitim razinama, budući da su i marksizam i kršćanstvo vrlo kompleksni fenomeni. Marksizam je kompleksna pojava filozofskih, socioloških i ekonomskih ideja, strategije i taktike društvenih pokreta i poredaka, jednako kao što je kršćanska religija složeni oblik ljudske duhovnosti koji ima i svoju instituciju i doktrinu, svoje sisteme vjerskih, svjetonazornih, moralnih i socijalno-političkih učenja. Stoga se i njihov međusobni dijalog može odvijati na različitim (o čemu svakako valja voditi računa) ali međusobno povezanim razinama - na svjetonazornom, vrijednosnom i društveno-praktičnom nivou, može se voditi od najopćenitijih pitanja o temelju svega što jest, o smislu čovjekova života, društva i povijesti, o smislu i značaju religije i ateizma, preko pitanja o kršćanskom i marksističkom humanizmu i moralu o realizaciji ljudske slobode i bratstva i humanom društvu i miru u svijetu, do razgovora i pokušaja rješavanja konkretnih, svakidašnjih, svima zajedničkih životnih i društvenih problema. Spomenuti temelji i razlozi koji omogućuju, odnosno uvjetuju dijalog između kršćana i marksista teorijske su, povijesno-društvene i humanističke naravi. Mi ćemo se napose pozabaviti ovim povijesno-društvenim razlozima.
