Izrastanje znanja u otvorene sisteme znanosti praćeno je gotovo uvijek sviješću o razlici između takvih koherencijom znanoga smisla stvaranih oblika i neposredno življene, ontički shvaćene zbilje. Težište misaone koncentracije smješta se pri tome- pod utjecajem složene dinamike povijesnog procesa i individualno-stvaralačkih motiva- u jedno ili drugo od tih razlitičih, ponekad i suprotstavljenih područja. Ako se pak usmjeri na samu razliku, istraživanje postaje kritički-filozofsko, no diferentno i za cjelovit smisao odnosa znanosti spram egzistencijalne zbilje.
