Prilog poznavanju i tumačenju ikonografije božice Dijane u Iliriku

Sažetak

U prikazivanju božice Dijane u Iliriku prisutna su četiri ikonografska tipa. Prvi tip jest tradicionalna grčko-rimska ikonografija Artemide-Dijane u lovačkom odijelu i opremi sa psom i košutom (jelenom). U unutrašnjim oblastima Ilirika, posebno kod Delmata, taj je ikonografski tip označavao i autohtono božanstvo šuma i lova. Drugi tip također je grčko-rimski. Artemida-Dijana s bakljama u rukama i mjesečevim srpom je ekvacija mjesečeve božice Hekate (bilj. 8).
Treći je tip sasvim autohtonog karaktera, a potvrđen je na dva reljefa s Glamočkog polja (bilj. 9). U toj se ikonografiji božica javlja s dvije adorantice, odnosno sekundarnim božanstvima (Silvanae — bilj. 10) i s autohtonim Silvanom. Visoko uzdignute ruke s granama crnogoričnog i bjelogoričnog drveta označavaju to božanstvo kao božicu plodnosti šuma i vegetacija. Taj stav, međutim, upućuje i na moguću vezu s nekim orijentalnim bogovima, (bilj. 13).
Četvrti tip ikonografije Dijane, potvrđen samo na jednom reljefu iz Ridera (bilj. 15), gdje je Dijana prikazana sa Silvanom i Merkurom u liku Artomis elafebole u znanosti se dovodio u vezu s mitraizmom (bilj. 16). Detaljna analiza osobina motiva Mitre tauroktona na reljefima iz Ilirika isključuje tu mogućnost, jer mitričkih tauroktonija A podtipa, koje su jedino mogle biti uzor takvoj ikonografiji Dijane (bilj. 20) u Iliriku uopće nema u čistom obliku. Također ni mitričke tauroktonije mješanih AB i ABC osobina na teritoriji SFRJ (bilj. 24) nisu mogle biti pretpostavljeni uzori nastanku te Dijanine ikonografije, jer i one ne sadržavaju neke bitne osobine koje ima grupa Dijana s jelenom na reljefu iz Ridera (desna stražnja noga životinje je savijena pod tijelom, božica hvata jelena za rogove, a što je sve prisutno u A podtipu mitričkih tauroktonija). Na temelju kronoloških osobina upotrebe tog motiva izvan mitraizma (odakle je i bio preuzet u ikonografiju Mitre tauroktona) zaključuje se da je motiv Dijane iz Ridera (Artemis elafebole) utjecaj grčke kulture, koji se ostvario nekoliko stoljeća nakon što su južni Iliri i Delmati prihvatili ikonografiju Arlemide lovkinje u prvom ikonografskom tipu i izjednačili je sa svojom božicom plodnosti vegetacije (bilj. 38).