Prostor riječi u Nietzscheovu »Zaratustri«

Sažetak

Težnja ovog rada je da pronikne u implicitno i eksplicitno razumijevanje jezika i govorenja u Nietzscheovu djelu Tuko je govorio Zaratrustra - Knjizi za svakoga i u i za koga, u kome Nietzsche kroz govore imaginarnog proroka, pjesnika i filozofa Zaratustre želi ostvariti jedinstvo pjesništva, mita i filozofije. Mnogoznačnost Nietzsehcova teksta koji naizgled dozvoljava svaku muoguću interpretaciju, dakle je za svakoga, nameće nam dojam da je ona prava istina prešućena, odnosno da je knjiga ni za koga. Analogno je paradoksalna i sudbina Zaratrustrinih govora koji su, želeći prenijeti slušaocima Zaratustrino učenje, u stvari govoreni zato da ne bi bili razumljeni, da bi pokazali nemogućnosti posredovanja neposrednog znanja, nemogućnost izricanja posljednje istine. Zaratustrino govorenje u stvari je njegovo približavanje istini. Kako su za Nietzschea riječi mostovi između vječno rastavljenog, dolaženje do posljednje istine znači prestanak govorenju - šutnju, šutnja nije potvrda besmislenosti govorenja, već - ukoliko je govorenje otvaranje bitka - šutnja je njegova nužna, dapače najviša razina. Sabirači u sebi tišinu znanja, tišinu vremena i tišinu ljepote, šutnja predstavlja za Nietzschea izvor jezika i mjesto njegova uviranja.Pjesništvo kao moguća razina govorenja bliže je istini od običnog govora, ali još nije prisustvo istine u šutnji. Pjesnici slute istinu, ali ne podnose njenu šutnju i zaglušuju je svojim pjevanjem. Premda pjesnike proglašava lašcima, a filozofe mumijama pojmova, sam Nietzsche ne dostiže ideal šutljive mudrosti Zaratustre i ostaje pjesnik, svjestan vlastite tragičnosci, i filozof, svjestan nesavršenstva svoje spoznaje.