Pučka, svjetovna i difuzna religija

Sažetak

Dominantno, tema u sociologiji religije bila je posljednjih godina privatizacija religije. Suvremeni život pokazuje da religija ne može biti svedena na problem privatizacije, da je njena uloga na društvenoj pozornici značajna i da ta uloga ne može biti ignorirana. Različiti oblici djelovan ja institucionalizirane religije relativno se dobro prate i u našoj znanosti, ali se manje pažnje posvećuje pučkoj, svjetovnoj i difuznoj religiji. Ova je rasprava prilog sistematiziranju različitih formi religije i pokušaj razjašnjenja pojmova koji ulaze u upotrebu i u sociologiji religije na jugoslavenskom tlu. Pučku religiju karakterizira tradicija, osjećaj, moral i nada i to je prvenstveno sakralna kategorija narodnih vjerskih običaja, tradicija i zajedništva. Olicijalnecrkvene strukture uvijek nastoje odrediti granice do kojih može ići pučka religija da bi još uvijek ostala u okvirima moguće kontrole. Svjetovna religija razmatra se kao religijska dimenzija u području politike, te kao religijska interpretacija povijesti naroda i kao religija koja se bavi odnosima pojedinca i društva. Difuzna religija promatrana je kao religija koja obuhvaća široke dijelove populacije i ide šire od granice crkvene religije, a katkada je i u otvorenoj konfrontaciji s crkvenom religijom s obzirom na religijske motivacije. U difuznoj religiji izvorni religijski sadržaji nestaju, gube svoj intenzitet, disperziraju se i integriraju u neku novu sintezu. Povećanje mogućnosti različitih vrsta izbora u suvremenom društvu uzrokuje i promjene u oblasti religije i omogućava i različite oblike pučke, svjetovne i difuzne religije.