Husserlova ideja povijesnosti u odnosu na osnovne postavke njegove fenomenološke metode

Abstract

Počinjući svoju misao u vrijeme snažnog procvata prirodnih znanosti Edmund Husserl pokušava revolucionirati pojam znanosti i znanstvene metode promatrajući dosadašnji razvoj kao pogrešan u smislu da bi se pokazao kao jedini smisleni put u objašnjavanju čovjeka i njegovog iskustvenog svijeta. Sam razvoj i rezultate ovih znanosti on postavlja u sferu transcendentnosti i uskraćuje im opstojnost u smislu izvjesnosti: oni postoje samo kao fenomeni svijesti. Transcendentalnim stavom Ega (Epo) i fenomenološkom redukcijom uspostavlja Ja-pol kao univerzum u kojem se kreće fenomenološko istraživanje i u kojem se prikazuju svi fenomeni koje u prvom opisu možemo prikazati kao drugotnost, tj. izvansubjektivnu datost, ali koji se zapravo ontološki formiraju kao alter-Ego u sferi vlastitosti Ja-pola, Tako nastaje Husserlova filozofija u kojoj je moguće napraviti podjelu na subjektni pol i objektnu sferu i iako izvršiti eksplikaciju osnovnih Husserlovih ontoloških odredbi.
Formiranje subjektne sfere: a) Transcendentalni Ego kao apsolutna izvjesnost dobijena fenomenološkom redukcijom; osnovno određenje samojedinstvenog karaktera koje otvara put ka transcendentalnom prostoru istraživanja subjektivnih spoznajnih moći.
b) Alter-Ego kao problem i odnos prema transcendenciji i formiranju objekta, usuglašavanje iskustva drugog putem aprezentacije.
c) Intencionalni-Ego kao intendirajuća svijest upravljena ja iskustvenosti, osnovno određenje odnosa prema objektivnosti i prema intermonađološkom zajedništvu.
Formiranje objektne sfere: a) Problem mogućnosti transcendentnog znanja i prirodnoznanstvenog stava; b) Problem formiranja cogitata kao i problem fenomenološknm redukcijom dobivene očigledne činjenice kao formirane izvjesnosti; c) Problem iskustva drugog kao psihofizisa i kao intersubjektivnosti.
Identificiranjem ovih osnovnih određenja i objašnjavanjem njihova mjesta u fenomenološkim slojevima dolazimo do određenja različito stupnjevanih sfera. Ove sfere dovode do formiranja pojma interdonalnog društva u horizontu razvojnog povijesnog procesa. Relacioni univerzum koji ovako nastaje zasniva se na intersubjektivnosti, sastoji se od psihofizisa živućih Članova i od interpsihičke mogućnosti komunikacije. U ovoj relacionosti postoje entiteti kao stupnjevi i tipovi. Dijalektika vlastitog i tuđeg ostaje u jednom vidu sačuvana, s mogućnošću rekonstrukcije njenih najvažnijih obrisa. Povijest kao znanost je orijentirana ka intencionalnosti u kojoj slušamo govor smisla prošlog. Povjesničar bi dakle trebao »proživjeti« ponovo prošlost, tj. doživjeti već doživljeno da bi obogatio sadašnjost približavajući se tako određenju smisla povijesti čovječanstva.