Evropsko je područje suviše veliko da bi se moglo kao cjelina uspješno obraditi po svim kriterijima lingvističke tipologije, ali fonološka i(li) fonetska pitanja pružaju ipak dobre izglede. Pri tome možemo operirati karakteristikama fonemskih inventara i specifičnostima razlikovnih obilježja, distribucije i frekvencije, kao i kombinacijama i uzajamnim uvjetovanostima svih tih elemenata. U tom je pogledu najhitnija tipološka granica koja sve evropske dijalekte dijeli na jednu sjeveroistočnu polovicu s fonološki relevantnim sekundarnim tonalitetom u konsonantizmu i jednu jugozapadnu bez te osobine. Daljnja se podjela postiže registriranjem relevantne politonije u prozodiji kao i razrađivanjem sekundarnoga tonaliteta ne samo u konsonantizmu nego i u vokalizmu, uzimajući na koncu u obzir i redundantnu prisutnost svih tih obilježja. Pri tome su ustanovljene zanimljive paralele sa sjevernim istočnoazijskim arealima. Dobivena pak evropska slika rađa s jedne strane određene primjedbe na koncepciju i granice Evropskoga lingvističkog atlasa (ALE), a s druge pokazuje da se evropski dijalekti karakteriziraju u prvom redu odsutnošću onih značajki koje nisu i drugdje u svijetu dobro zastupane, tj. odsutnošću »bizarnih« fonoloških osobina (drugim riječima, iako nije lako reći kako izgleda prosječan evropski fonološki sustav, lako je reći kako ne izgleda).
