Među takozvanim »prajezicima« pojedinih grana indoevropskoga jezičnog svijeta praslavenski jezik predstavlja posve osobitu pojavu. Homogenost praslavenskoga u sredini prvoga tisućljeća naše ere savršeno je iznimna. Današnji specijalisti mogli bi bez poteškoća razgovarati »praslavenski«, što bi bilo nemoguće s »pragermanskim« ili čak s »prakeltskim« ili »praitalskim«. Ne odgovara stvarnosti govorimo li da praslavenski kao fenomen predstavlja nešto drugo u usporedbi s ostalim indoevropskim »prajezicima« zato što je on mlađi od njih — naprotiv, on je zapravo mlađi zato što je od njih drugačiji. Slavenske je jezike kudikamo lakše uspoređivati s romanskom nego s italskom skupinom jezika. U tom se smislu postavljaju tri osnovna pitanja: 1) Kakva je relativna važnost početne bliskosti jezične supstancije (odnosi s Irancima i, možda, s Toharcima) i dužine perioda u kojem su još moguće zajedničke inovacije (odnosi s Germanima, u prvom redu)? 2) Kakva je priroda trojnih odnosa zapadnobaltsko-istočnobaltsko-slavenski? (Drugim riječima, problem đvojstva ili jedinstva Slavena i »Balta« predstavlja lažnu dilemu). 3) S kojih teoretskih i tipoloških polazišta valja u suvremenosti promatrati dijalektne odnose? (jer se bit nekadašnjih »balto«-slavensklh odnosa ne može riješiti tradicionalnim, historijsko-komparativnim metodama — umjesto nagađanja o tome kakvi su ti odnosi mogli biti u prošlosti, bolje je analizirati kakvima su oni morali biti nekada da bi u naše doba bili takvi kakvi stvarno jesu usporedimo li ih, na primjer, sa suvremenim indo-iranskim ili čak romansko-keltskim odnosima).
