Čovjekova suština označena je upotrebom simboličkih formi od kojih je jezik najosnovniji i najhitniji. Simbolizacija je a priori kategorija. Ona uvjetuje bezbroj manifestacija simboličkih formi koje nalazimo i stvaramo oko sebe. Sposobnost simbolizacije osnova je za svako ljudsko znanje, a samo znanje ograničeno je principima ove sposobnosti. Burke naglašava da su ovi procesi vezan za čovjekovu volju koja je vođena svrhom i ciljem. Forme služe da bi čovjek shvatio stvari koje ga okružuju i da bi na njih mogao vršiti svjestan utjecaj. Simboličke forme postaju značenje samo ako je proces kreativan, ako u samom početku posjeduju implikacije za akciju. Naglašava se da su simboličke forme vezane za kritičku akciju a time se ističe da je čovjek aktivni stvaralac svojega znanja. U tom smislu forme su svrsishodne i funkcionalne. Time simboličke forme i sadržaj postaju jedno jer je svako značenje neodvojivo od oblika u kojem se pojavljuje.
