Latinski participi u vidsko-vremenskom pogledu

Sažetak

Inventar od nekoliko indoevropskih glagolsko-pridjevskih tvorba, koje su se drugdje, npr. u arijskom, grčkom i slavenskom, šire kategorizirale prema rodu i vidu, a kadšto i vremenu, u participe, sačuvao se u italskom, poimence u latinskom, u prilično ograničenu opsegu: sveden, to jest, na dvije stare jedinice, faciens i factus, i dopunjen dvjema novima, facturus i faciendus. Kao takav integrirao se više ili manje u latinski novi glagolski sustav, odakle, potreba da se i vidsko-vremenska semantika njegovih oblika istražuje u tome novom okviru. Jedna funkcionalna analiza, oslanjajući se na dosta raznolik izbor primjera, dovodi nas do sljedećih zaključaka: Oblik faciens kao particip prezenta aktiva nosi u sebi obilježje "paratatičkoga" vida pa je samim time sposoban pokrivati i relativno-vremenski odnos istovremenosti, dok je factus kao particip perfekta pasiva "sinteličkoga" vida, bilo u perfektnom ili aorisnom smislu, pokrivajući također i relativno-vremenski odnos prijevremenosti. Tako se dva oblika, ne uzimljući u obzir rod, kojim se većinom razlikuju, mogu u uspoređenju sa slavenskim suprotstaviti kako slijedi: faciens .factus = čineći: učinjen. Što se tiče dvaju participa futura, aktiva facturus i pasiva faciendus, ovoga bolje poznata kao gerundiva, oni su kao oblici načinskih boja uglavnom vidski neutralni stojeći u pogledu vremena između načinske bezvremenosti i futura. To se može predočiti, polazeći od participa prezenta, u odnosu: faciens: facturus/faciendus, gdje se dva participa futura ako ne suprotstavljaju, a ono bar među sobom zbližuju. Ta je šarolika vidsko-vremenska slika latinskoga participa očigledan rezultat raznorodna porijekla njegovih oblika.