U članku se, kroz odabrane primjere iz pripovjedaka stanovita broja suvremenih makedonskih pisaca (B. Varošlija, B. Ivanov, B. Pavlovski, M. Nedelkoski, Ž. Čingo i dr.) kao i iz makedonskog prijevoda Novoga zavjeta, čini pokušaj, nakon što se razmotre prosti, složeni te udvojeni prijedlozi, da se odgovori na pitanje postavljeno u njegovu naslovu: je li uobičajeno ili, naprotiv, rijetko, u suvremenom makedonskom jeziku da se upotrebljavaju udvojeni prijedlozi? Posebna je pozornost posvećena razlici između složenih i udvojenih prijedloga koji se često smatraju jednom te istom pojavom što nije ni u kom slučaju točno. Kao zaključak iznosi se tvrdnja da se ova sintaktička pojava (koja jest prisutna u suvremenom makedonskom jeziku, ali ne toliko često da bi se smatrala uobičajenom, a ipak ne toliko rijetko da bi se smatrala rijetkom, iznimnom) treba upotrebljavati uvijek kada za to postoji mogućnost, jer u tom slučaju izraz postaje precizan, dorečen, makedonski zvučan.
