Pišući o Riccardu Bacchelliju u svojoj odličnoj knjizi, Silvio Guarnieri između ostaloga kaže: »Kritičari koji su se divili čvrstomu građanskom idealu, a koji su prije bili zadovoljni njegovim djelom, napustili su ga; mladi su pak u njega sumnjičavo gledali smatrajući ga pojavom tuđom našoj epohi. I tako je Bacchelli ostao napušteni pisac; posjeduje doduše svoju publiku dovoljno kompetentnu da ga cijeni više od uobičajenih romanopisaca, ali on neće nikad dostići njihovu popularnost, jer se lako može ocijeniti kao težak pisac, a današnji se svijet želi zabavljati bez velikih napora«. Čini se da je Guarnieri pogodio temeljnu proturječnost Bacchellija-književnika, koji je u neku ruku izgubio organsku vezu s određenim književnim senzibilitetom, a nije uspio pridobiti simpatije nove generacije talijanskog čitateljstva. Bacchelli zapravo predstavlja u povijesti novije talijanske književnosti posljednji vapaj 19. stoljeća, labuđi pjev jednog vremena i jednog senzibiliteta koji očigledno predstavlja danas prevladani anakronizam.
