Nazorova novelistika - od angažirane do intimističke alegorijske proze

Sažetak

Za Nazorovu novelističku prozu iz vremena njegove modernističke faze (Istarske priče , 1913., 1917.; Sto imena , 1916.) karakteristična su tri međusobno povezana, a opet samostalna motivsko-tematska ciklusa. Prvi motivsko-tematski krug čine prve od istarskih priča ("Veli Jože”, "Divičin grad" i "Boškarina"), objavljene po periodici između 1907. i 1910., a uvrštene tek u drugo odnosno treće izdanje Istarskih priča . U njima je u prvi plan istaknuta nacionalna i socijalna tematika vezana za Istru. Drugi krug obilježen je arkadijskim motivima, a obuhvaća novele objavljene u prvom izdanju zbirke Istarske priče (1913.) - "Halugica", "Albus kralj", "Djevica Placida", "Šuma bez slavuja". Novele tog ciklusa i dalje su vezane za nacionalnu tematiku, prvenstveno za slavljenje istarskog pejzaža, ali u njima Nazor istovremeno progovara i o svojim unutarnjim borbama i stremljenjima. Tom krugu alegorijskih novela pripada i kasnije objavljena proza "Svjetionik" (1918.). Treći motivsko-tematski ciklus, koji sačinjavaju novele iz zbirke Sto imena , usko je vezan uz drugi, posebno po alegorijskom iskazu, no u njemu potpuno prevladavaju teme unutarnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti; u taj krug ulazi svakako i "Legenda o sv. Hristoforu".