Pisac u ovome članku polazi sa stajališta, da je sve ono, što u jeziku i pismu pospješuje čovjekovo općenje s bivšim pokoljenjima i sa svojim suvremenicima (i što pospješuje proširivanje znanja o sebi i svijetu), zdravo; a da je ono naprotiv, što ta općenja i proširivanje znanja otežava, bolesno. Pošavši od toga, izlaže temeljne ustrojbene vrline i mane jezika i pisama različitih jezičnih zajednica cijelog svijeta. Glede dioništva u proširivanju ljudskog znanja i spoznaje o čovjeku i svijetu, pisac dijeli jezike na dvije grupe: na grupu jezika, koji raspolažu pismenom predajom, i na one, koji ne raspolažu takvom predajom. Za razliku od dosada predloženih gramatičkih podjela jezika, on predlaže podjelu na: 1. klasificirajuće, 2. izolirajuće, 3. flektirajuće. Treću grupu dijeli na tri podgrupe: a) aglutinirajuće jezike, b) jezike s unutarnjom fleksijom, c) one s vanjskom fleksijom. U narednome izlaganju pokazuje, zašto je njegova podjela bolja od dosada predloženih.
