Teorijski problemi homonimije

Sažetak

U radu se razmatra problem homomimije na primjerima uzetim uglavnom iz francuskog jezika a s posebnim osvrtom na implikacije koje ona u sebi nosi u vezi s teorijom jezičnog znaka. Hotnonimija naime protuslovi svim dosada poznatim teorijama jezičnog znaka i otvara niz pitanja koja još čekaju odgovor. Ona time ujedno djeluje kao neka vrsta katalizatora u semantičkim istraživanjima. Prisutna je na svim razinama jezika, od prefiksa, sufiksa, monofonematskih riječi, višesložnih riječi pa sve do razine rečenice. Zadire i u područje pravopisa, što je osobito vidljivo u jezicima s etimološkim pravopisom u kojima je česta pojava homofonije i homografije. Razmatraju se stavovi nekolicine lingvista (Ullmann, Duhaček, Lyons, Heger, R. Martin, Mounin, Pottier, itd.). Kao protuprimjer homonimije razmatra se slučaj polimorfije: vais-allons-irai u francuskom i čovjek-ljudi u hrvatskom, kao njezina analogija na planu izraza. Polazeći od Guillaumeove tvrdnje da značenje bira svoj znak, a ne obratno, i činjenice da jedno značenje ne mora imati samo jedan znak (polimorfija), nego da jedan znak može imati više značenja (polisemija i homonimija), postulira se šira koncepcija jezičnog znaka koja u igru uvodi dihotomiju jezik - govor. Prema toj koncepciji, postoji značenje u jeziku i značenje u govoru kao i oznaeitelj u jeziku i označitelji u govoru. Jedino značenje u jeziku mora biti koherentno i sistematizirano a govorna značenja i označitelji podliježu principu »dovoljne izražajnosti« i ne moraju biti koherentni, o čemu najbolje svjedoče upravo homonimija i polimorfija.