O Tinu Ujeviću i Waltu Whitmanu uz dva Ujevićeva prijevoda

Sažetak

U svojim istraživanjima prevodilačkoga rada opusa Tina Ujevića (1891—1955), najvećega hrvatskog lirskog pjesnika međuratnoga razdoblja i jedne od ključnih figura cjelokupne hrvatske književnosti 20. st., a ujedno i najplodnijeg hrvatskog prevodioca Whitmanove poezije do danas, autor se u ovoj studiji osvrće i na sudbinu Whitmana u Hrvatskoj uopće (dopunjujući i korigirajući neke podatke ranijih istraživača), kao i na odnos Ujević — Whitman posebno. U prilog svojemu uvjerenju da su Ujevićevi prijevodi Whitmana, iako nastali tek oko god. 1950, ipak plod dugogodišnjega neprekidnog i intimnog drugovanja s Whitmanovom poezijom, autor analizira i dva Ujevićeva usputna prijevoda, koja su izmakla pažnji dosadanjih istraživača. Prvi prijevod predstavlja jedan amalgam Whitmanovih stihova, koje je posredstvom francuskoga teksta Ujević inkorporirao u svoj članak o Vivekanandi god. 1930, i interesantan je prvenstveno kao prvi Ujevićev zahvat u prevođenju Whitmana. Drugi tekst, koji donosi vrlo točan i uspio prijevod jednoga odlomka iz »Song of Myself-« (47, 10—28), nastao je i objavljen u okviru Ujevićeve poliglotske korespondencije s Danilom Gorkom god. 1950, a zaslužuje osobitu pozornost jer predstavlja do danas prvi u svijetu registrirani prijevod Walta Whitmana na klasični latinski.