Bernardinski tekstovi Hrvatskoga srednjovjekovlja

Sažetak

Kada se u 13. stoljeću hrvatska književnost okrenula Zapadu kao izvoru svojih tema i motiva, u nju je ušao i Sv. Bernard od Clairvauxa, veliki cistercitski mistik. U ovome radu autor ukazuje na putove širenja Bemardovih djela i ideja od Francuske do Hrvatske, pokazuje važnost monaških zajednica (posebice cisterciti, templari i franjevci) u posredovanju tih djela i ideja, navodi kulturne uvjete jednoga takvoga transfera (škole, biblioteke, tiskare). No, važnije od preduvjeta i okolnosti recepcije djela velikog mistika jest popis sačuvanih hrvatskih Bernardovih tekstova, onih koji su mu pripisani (odnosno, s njim su u nekoj daljnoj vezi), ili pak govore o njemu i njegovu životu. Tekstovi svih triju tipova sačuvani su u hrvatskoj, prvenstveno glagoljskoj književnosti srednjega vijeka, ali ima i ćirilskih i latiničkih pa i usmenih nastalih vrlo rano. Rašireni su po čitavome hrvatskom prostom i zastupljeni u svim hrvatskim narječjima. Rasuti su uglavnom po zbornicima sačuvanima što u Hrvatskoj što u inozemstvu i jednim su dijelom još neobjavljeni i nepristupačni široj javnosti. Njihovo objavljivanje jedan je od zadataka hrvatske paleoslavistike. Važnije od svega ipak jest to da su u svezi s Bernardom i neki od najčuvenijih hrvatskih srednjovjekovnih tekstova: prenje duše s tijelom i jedinstvena pjesma S(vi)t' se kon’ča. U hrvatskome je prijevodu sačuvan i jedan od najljepših pjesničkih izraza cistercitske mistike, negda također pripisivan Bernardu, himan Jesu dulcis memoria. Konačno, u snažnim i mnogovrsnim vezama s Bernardovim djelima bio je i Marko Marulić.