Najprije pisac ukratko izlaže iz kojih je korijena rimska književnost, i u čemu, i na čemu utemeljila svoju tvornost. Zatim je određuje kao povijest produktivnog obrazovanja i preobrazovanja književnih vrsta preuzetih iz grčke književnosti. Jer, makar ona uistinu i nije zamisliva bez grčkog supstrata, ni unatoč tomu ta književnost nije puka kopija grčke književnosti. Njezina osebujna draž počiva u tome, što se u njoj grčka navlaka utkivanjem izvorno rimskih niti preispleče u jednu novu i osobitu odjeću, kojoj grčka književnost nema ništa usporedivo staviti uz bok. Naposljetku pisac kazuje i to, zašto je baš rimska književnost stvarna preteča kako današnje svjetske civilizacije tako i današnje svjetske književnosti. I upravo se dosljedno tomu niti Kinezi ni Japanci, niti indijski ni islamski svijet - pisac hotimice spominje ove velike populacijske konglomerate - ne mogu oteti neodoljivim moćnicima poput logike ili informatike, ili takvima kao što su to Homer ili Carmina Burana, koje su nekoć po Svetome rimskom carstvu njemačke narodnosti skladali i pjevali clerici vagantes - đaci veseljaci. Niti se ovi navedeni narodi, niti bilo koja druga civilizirana sredina u današnjem svijetu može oteti spomenutima kulturnim fenomenima, izniklima još u antičkoj, danas - posredstvom upravo rimske - svjetskoj književnosti.
