Ivo Pilar (1874. -1933.) napisao je više zapaženih priloga iz područja znanosti o književnosti, baveći se kritičko - teorijskim pitanjima književnosti i umjetničkoga stvaranja. Hrvatska javnost ga ipak poznaje samo po geopolitičkim i povijesnim djelima. Njegova književno-znanstvena djela ostala su zaboravljena u hrvatskoj znanosti o književnosti, ali taj zaborav nije rezultat presude povijesti književnosti, nego političke nepodobnosti u vrijeme prosrpskih režima. Iako on nije izgradio prepoznatljivu teorijsku koncepciju, koja bi ga ustabilila među kritičare hrvatske modeme, Pilarovi prilozi zaslužuju našu pažnju. Pilar je mnoga učenja o književnosti i umjetnosti uopće osvježio novim, vlastitim spoznajama. Mjesta objavljivanja (Zagreb - Sarajevo - Zagreb), zanimljiva tematika, estetska mjerila (prožimanje likovne i književne umjetnosti), svjedoče o nezaobilaznosti Pilarovih priloga za svestraniju sintezu hrvatske teorije i povijesti književnosti na jedinstvenom hrvatskom kulturnom prostoru. Kao predstavnik starijih, Franjo Marković je energično napao najviše prvoga od trojice "mladih": Pilar, Dežman i Gjalski. Iako je Marković pokušao omalovažiti Pilarovo djelo "Secesija", ipak mu je dao veliki značaj. Nizom članaka: U zagrebačkom Viencu "Secesija, studija o modernoj umjetnosti" (1898.), sarajevskoj, Kranjčevićevoj Nadi "Zagrebački literarni pokret" (1903.) i Napretku "Kako su nastala Zapamćenja" (1930.), Pilar se u teorijskom smislu predstavio kao prenositelj i promicatelj modeme umjetnosti od Berlina i Beča do Zagreba i Sarajeva. Ono za što se Pilar zalagao teorijski, na tim relacijama, praktično je ostvario Silvije Strahimir Kranjčević. U svoje analize Pilar je pokušao unijeti estetska mjerila. Barac je bio svjestan Pilarova doprinosa hrvatskoj literaturi, pa nas je, predstavljajući Franju Markovića i njegov napad na mlade, izravno upoznao i s djelom Ive Pilara. Iz vremenskoga raspona objavljivanja književno-znanstvenih priloga vidi se Pilarovo ozbiljno zanimanje za problematiku književnosti. To nije bio njegov mladenački hir, nego sustavno bavljenje kritičko-teorijskim pitanjima u rasponu od 24. do 56. godine života.
